Inkontinencija je, prema ICS (International Continence Society), bilo kakvo nevoljno ispuštanje urina i/ili stolice. Tijekom života dožive je svaka četvrta žena i svaki osmi muškarac. Urinarna inkontinencija se doživljava kao društveni tabu te obiteljski doktor treba potaknuti razgovor s pacijentom o ovom problemu, objasniti uzrok problema te pronaći najučinkovitiji način prevencije i liječenja.

Urinarna inkontinencija postaje sve veći zdravstveni problem – kako za pacijente, tako i za zdravstvene djelatnike i osiguranje, učestalost raste sa životnom dobi, a udio stanovnika starijih od 65 godina je u porastu. Dovodi do socijalnih i higijenskih poteškoća, pogoršava kvalitetu života, nažalost još je uvijek neugodna tema za razgovor.
Pristup liječenju je individualan i ovisi o zdravstvenom stanju bolesnika. Najčešće je potrebna kombinacija različitih tretmana. Zbog složenosti problema inkontinencijom se bavi više liječničkih specijalnosti, jer je samo zajedničkim iskustvima i suradnjom moguće pomoći osobi koja pati od urinarne inkontinencije.
Dobrim zbrinjavanjem inkontinencije prema individualnoj situaciji pacijenta i uz poznavanje i korištenje svih raspoloživih dijagnostičkih i terapijskih postupaka te pomagala za inkontinenciju može se pomoći bolesniku da bude zaštićen od daljnjih fizičkih i psihičkih oštećenja. Jednom odabran terapijski postupak ne mora biti trajan. U izmijenjenim okolnostima treba ponovo individualno prilagođavanje i savjetovanje. Zbog toga je važno da se uvijek iznova propitkujemo je li bolesnik još dovoljno zbrinut i zadovoljan.

Zaključci radionice World cafe na temu destigmatizacije inkontinencije i kvalitetniji sustav zbrinjavanja u zdravstvenom sustavu:
– Uklanjanjanje stigme i osjećaja srama kod pacijenata s urinarnom inkontinencijom: promjena načina komunikacije s pacijentima, informativni letci i plakati s dozom humora, kako bi se pacijentima olakšala komunikacija, diseminacija znanja unutar struke
– Uklanjanje stigme urinarne inkontinencije u općoj javnosti: kampanja za podizanje svijesti svih struktura društva o problemu urinarne inkontinencije, dijeljenje osobnih priča, konkretne preventivne mjere, a ne samo rješavanje problema, zdravstveni odgoj svih struktura društva
– Konkretne aktivnosti i prijedlozi za zdravstvenu administraciju: potrebno je napraviti analizu financijske učinkovitosti i pravilnikom izjednačiti sve vrste inkontinencije, sustavna kontrola domova umirovljenika i domova socijalne skrbi, prevencija imobilnosti nakon ortopedskih operacija i kvalitetna rehabilitacija, proširenje popisa pomagala pri HZZO-u, vaučer za pacijente koji sami biraju pomagala i način zbrinjavanja inkontinencije, od Ministarstva zdravstva zahtijevati da na državnoj televiziji emitiraju zdravstvene poruke i da se provede sustavna edukacija osiguranika o samozbrinjavanju i brizi o svom zdravlju, u suradnji s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i sporta promijeniti kurikulume obrazovanja mladih liječnika, medicinskih sestara i fizioterapeuta.

Zaključci okruglog stola kongresa Mala tajna, održanog u Osijeku 2017. su slijedeći:

Inkontinencija je zdravstveno-socijalni problem koji će u budućnosti zauzimati sve značajnije mjesto, budući da postajemo sve stariji narod a informiranost i svjesnost o problemu u društvu još uvijek je nedostatna. Mnogobrojni su uzroci i neželjene posljedice inkontinencije koje utječu na ukupno zdravlje i kvalitetu života. Građani nemaju dovoljno informacija o odgovarajućoj pomoći, prevenciji, liječenju, zbrinjavanju, a o problemu nerado govore.

1. Urinarna inkontinencija se doživljava kao društveni tabu te obiteljski doktor treba potaknuti razgovor s pacijentom o ovom problemu, objasniti uzrok problema te pronaći najučinkovitiji način prevencije i liječenja, koji ne mora biti trajan. U prepoznavanju problema, dijagnostici i načinu zbrinjavanja potrebno je individualno pristupati, s obzirom na potrebe pacijenta i njegovu kvalitetu života.

2. Troškovi u području zbrinjavanja inkontinencije na nacionalnoj razini i dalje će rasti. Preventivnim mjerama i informiranjem pojedinca, ali i opće javnosti, može se pozitivno utjecati na zadovoljstvo pojedinca, ali i na smanjenje troškova u zdravstvenom sustavu.

3. Urinarna inkontinencija može dovesti i do nesposobnosti za rad. Preporuča se prilagodba radnih uvjeta, po potrebi i prilagodba radnog mjesta i profesionalna rehabilitacija.

4. Za poticanje razgovora o inkontinenciji, te o inkontinenciji i utjecaju na seksualno zdravlje potrebno je pacijente o tome indirektno pitati; više od 90% pacijenata očekuje da ih se o tome pita.

5. Palijativnog pacijenta potrebno je doživljavati kao osobu, i individualno pristupiti u sveobuhvatnom zbrinjavanju uključujući i zbrinjavanje inkontinencije, kako bi mu se omogućio dostojanstveni kraj života.

6. U komunikaciji s pacijentima, ustaljeni paternalistički pristup liječnika potrebno je zamijeniti suradnom komunikacijom s osobom – pacijent je partner u liječenju i održavanju svog zdravlja. Komunikacija liječnika i pacijenta je najvažnija vještina u medicinskoj praksi na putu do uspješne dijagnoze i liječenja, te uspostavljanja odnosa s bolesnikom, osobito u kroničnim bolestima i stanjima.